|
Prominila san dizajn.
Nisam željela da bude sve crno.
Željela san da barem kad vidim blog da osjetim dašak mora i povjetarac. Da se sjetim svoje Dalmacije. Da se sitin di san rođena, da vidite kolko mi je draga. Nisam nesretna osoba nemogu to reći za sebe. Baš naprotiv vjerujem da imam neku snagu skrivenu u sebi...vjerujem da sam kao...
...more
Da sam beskrajna, da sam trenutak mirna i tiha a onda se naglo razbuktam u nešto što veliko, nepobjedivo. Vjerujem da mi nema kraja. Zapravo želim u to vjerovati.
Često pokušavam u svojoj okolini pronaći "znakove" u kojima vidim sama sebe. Koji će me voditi na putu kroz život. Tako sam došla i do ove usporedbe čovjeka s morem. Znam čini se nevjerojano glupo al zamislite se, možda shvatite, da ljudi nisu isprazni i jednolični. Pročitajte tekst ovako a zatim razmislite, al ne u doslovnom smislu nego ono, metafora i to...
Pogled.
Plavetnilo.
Beskraj.
Kako je to moguće da nevidim dalje nego samo ovo more i neku crtu iza koje se nešto skriva. Nemogu dokučiti što-govorila je djevojčica plahim dječijim glasom.
Mama, zašto ja ne vidim onoliko koliko ti vidiš. Zašto ti vidiš sve te ribe u moru a ja niti jednu? Zašto ti vidiš iza one crte a ja ne? To nije pošteno - povikaše.
Ma ne brini dušo i ti ćeš jednom narasti, i ti ćeš jednom vidjeti što ja vidim i možda ćeš u nekom pogledu svatiti da možda i nisi željela vidjeti a vidjela si.
Ma o ćemu ti pričaš. Oduvjek si znala da želim vidjeti sve. I vidi more. Zašto je danas ovako mirno. Nesviđa mi se. Kao da sprema nešto, nešto što neželimo da se dogodi.-reče djevojčica ponovno.
Ma ne dijete moje, more će opet sutra biti mirno ne brini, mirno kao i danas, ne mjenja se. - reče majka.
Mama, bojim se...-reče curica i zadnji put izdahne.
Sutradan je more podivljalo. Digao se vjetar, nosio krovove kuća, stabala, dizao auta, kidao travu.
Svuda je vladala hladnoća i strah. Bojali su se potopa. Svi.
Vidiš. Rekla sam ti, a nisi me slušala!
Bile su to posljednje djevojčicine riječi,prije nego li su je pokupili blještavi,ogorčeni morski valovi...
Jeste li pročitali?
Ako jeste onda možete komentirat odma a i možete pročitat moje objašnjenje. Jedno od mnogih. Heh.
Zamislila sam djevojčicu kao srce, al ne srce kao organ nego kao osjećaj, razumite zar ne?...
a majku kao razum.
Srce ne vidi dobro,slijepo je. Po meni vidi ono loše tek kad je povrijeđeno i prevareno. Nikad unaprijed ne zna, zapravo zna al većina nas uvjek prije sluša razum a tek onda srce. Razum vidi ono trenutno i nekad nam pomogne da izbjednemo teške situacije. Ono čuje, vidi što se dešava i baš zato kako "majka" kaže:
"Ma ne brini dušo i ti ćeš jednom narasti, i ti ćeš jednom vidjeti što ja vidim i možda ćeš u nekom pogledu svatiti da možda i nisi željela vidjeti a vidjela si."
Da objasnim ovo. Razum zna al ne sluša srce. Često ne slušamo ni mi zar ne jer više vjerujemo onom logičnom,a tek kasnije svatimo kolko smo pogriješili, koliko su nas prevarili i povrijedili i onda svatimo da je naša najveća pogreška upravo o što nismo slušali onaj glas iznutra.
"Nesviđa mi se. Kao da sprema nešto, nešto što neželimo da se dogodi.-reče djevojčica ponovno.
Ma ne dijete moje, more će opet sutra biti mirno ne brini, mirno kao i danas, ne mjenja se. - reče majka."
Evo ove dvije rečenice me najviše diraju u metaforičnom tekstu. Srce je znalo, znalo je da će biti nešto loše da će ga neko povrijediti. Uzmimo da je vjetar osoba kojoj najviše vjerujete. Razum nije vjerovao. Često ni vi nikad neznate kad će vas npr. dečko ostaviti, prijateljica uvrijediti,a tek posli svatite šta se zapravo desilo. Zar ne?
"Vidiš. Rekla sam ti, a nisi me slušala!"
Dali ste shvatili tekst? Na ovaj ili neki drugi nači. Ako je na drugi način još bolje. Napišite kako!
|
